Ponedjeljak II. korizmenog tjedna

Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *

tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *

o kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću †

dok me svednevice pitaju: *

»Gdje ti je Bog tvoj?«

Duša moja gine kada se spomenem †

kako koračah u mnoštvu *

predvodeć ga k Domu Božjemu

uz radosno klicanje i hvalopojke *

u povorci svečanoj.

Što si mi, dušo, klonula *

i što jecaš u meni?

U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *

spasenje svoje, Boga svog!

Tuguje duša u meni, †

stoga se tebe spominjem *

iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.

Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *

sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.

Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *

a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.

Reći ću Bogu: †

»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *

Zašto obilazim žalostan, pritisnut dušmanima?«

Kosti mi se lome od poruge neprijateljā †

dok me svednevice pitaju: *

»Gdje ti je Bog tvoj?«

Što si mi, dušo, klonula *

i što jecaš u meni?

U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *

spasenje svoje, Boga svog!

Smiluj nam se, Gospodaru, Bože svega svijeta, †

i pogledaj na nas, *

i prožmi strahom svojim sve narode!

Podigni ruku protiv naroda tuđinskih, *

da spoznaju tvoju moć.

Kako si se u očima njihovim pokazao nama svetim, *

tako se sada u očima našim pokaži velik prema njima.

Da poznaju kao što znamo i mi *

da nema Boga osim tebe, Gospode.

Obnovi znake i ponovi čudesa, *

proslavi ruku i desnicu svoju.

Okupi sva plemena Jakovljeva, *

vrati im baštinu kao na početku.

Smiluj se, Gospode, narodu †

koji se zove imenom tvojim, *

Izraelu, kojeg si učinio prvijencem svojim.

Smiluj se svetom gradu svojem, *

Jeruzalemu, prebivalištu svome.

Ispuni Sion pjesmom u svoju hvalu, *

i Svetište svoje slavom svojom.

Nebesa slavu Božju kazuju, *

naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.

Dan danu to objavljuje, *

a noć noći glas predaje.

Nije to riječ, a ni govor nije, *

nije ni glas što se može čuti,

al’ po svoj zemlji razliježe se jeka, *

riječi njihove sve do nakraj svijeta sežu.

Ondje suncu razape šator, †

te ono ko ženik iz ložnice ide, *

ko div kliče kad prelijeće stazu.

Izlazi ono od nebeskog kraja, †

i put mu se opet s krajem spaja, *

ne skriva se ništa žaru njegovu.