Putujemo životom u svom krhkom biću, pokraj kojeg sve brzo prolazi i oko kojeg se sve tako žurno mijenja, poput oblaka na nebu koji dolaze i odlaze, visoko iznad nas. No, odjednom se skupe i zasjene nas svojim teretom, što im ga vjetar natovari na leđa. Unatoč stalnim mijenama koje nas prate i iskustvima pred kojima zastajemo – ne bez pitanja i traženja odgovora – otkrivamo da život nije samo dah što struji u nama i pokreće našu snagu, već nas stavlja u korice Božjeg plana.
Iako se čini da ljudski duh klone pod vatrom bezobzirnosti, Bog nas pridiže i uspravlja, jer za njega nismo samo ime. Dok u svijetu sve više raste agonija ljudskog postojanja i dostojanstva, vođeni svjetlom vjere u Uskrsloga, u dubini svojega bića prepoznajemo njegovu sigurnost, utjehu i nadu.
Ako ovaj svijet i zaboravlja na čovjeka i njegovo dostojanstvo, On ne zaboravlja one koji su na krštenju obukli njegovu haljinu spasenja. U Božjim očima naše je dostojanstvo neizmjerno jer nam je darovano njegovom ljubavlju.
Nismo ovdje samo kao slučajni prolaznici, zarobljeni u vlastitoj komociji koja nas sve više steže, čineći nas opterećenima svime onime što nismo spremni pustiti. Često zaboravljamo zastati, udahnuti i osjetiti dah života iz Gospodinova srca. U toj užurbanosti lako nam iz vida izmiče duboka povezanost koju liturgija stavlja pred nas.
Liturgija nas neprestano poziva da se oslobodimo svojih ovozemnih navezanosti te vratimo punini života i dostojanstvu koje smo primili u Kristu. Ona je poziv na preobrazbu srca, prilika da skinemo terete koji nas udaljuju od pravog smisla postojanja i uđemo u prostor slobode koji nam Bog daruje.
Kroz dostojanstvena liturgijska slavlja u svetom prostoru vraćamo se svom pravom dostojanstvu – dostojanstvu koje nije opterećeno površnim brigama, već uzdiže dušu prema Božjoj prisutnosti. To je poziv na dublje zajedništvo s Bogom, na pogled koji se ne zaustavlja na prolaznom, već se uzdiže prema onome što je vječno i nepromjenjivo.
Svim dragim suradnicima i čitateljima želim sretan Uskrs!
Urednik