O pokretima tijela u liturgiji
Ljudsko je tijelo jedan od primarnih materijalnih medija u liturgijskim slavljima. Kao i u svim djelovanjima, dakle i profanima i sakralnima, tijelo, ili njegovi dijelovi redovito pokretima imaju funkciju u širem kontekstu djelovanja, ili u slučaju liturgije, u kontekstu slavlja. Posredovanje verbalnih informacija često je naglašeno, ‘pojačano’, nekom neverbalnom gestom. Na fenomenološkom planu svako kretanje, kretnja, pokret tijela ili nekoga dijela tijela, ne moraju na prvu imati smisla tj. biti praktične. Kontekst u kojem se događaju daje im smisao. Nadalje pokreti ili stavovi tijela u kombinaciji s riječima mogu komunicirati različita značenja, često i oprečna. Iz svega proizlazi i narav komunicirane informacije, poruke: ona koja je jasno prenesena, odnosno čije je značenje potpuno jasno bez ikakve ambivalentnosti, može biti humorna ili dokumentarna, zanimljiva ili dosadna, pristojna ili nepristojna, pa posljedično i dostojanstvena i nedostojanstvena! U proširenom gledanju, za našu svrhu, kretnje tijela uz praktičnu funkciju gotovo uvijek imaju i simboličko značenje. Dobro je i razlikovati gibanja cijeloga tijela u smislu promjene pozicije na kojoj se stoji, i spomenuta gibanja pojedinih dijelova tijela, a konačno i stav tijela. U prvom slučaju riječ bi bila o procesijama i ophodima, dakle dijelovima slavlja koja uključuju hod, mijenjanje pozicije u prostoru, dok bi se u drugom i trećem slučaju radilo o prilagodbama položaja tijela u kojima bi pozicija u liturgijskom prostoru bila nepromijenjena, a tu možemo ubrojiti sklapanje ruku, rukovanje pri pružanju mira pa i klečanje.