Bogoslužje bi po svojoj naravi trebalo biti dostojanstveno, bogobojazno i ispunjeno strahopoštovanjem. U Starom zavjetu to se uvelike iskazivalo strogim bogoslužnim propisima, čime se htjelo pobuditi osjećaj za sveto. Tako su, na primjer, samo pripadnici Levijeva plemena mogli nositi kovčeg saveza i služiti u hramu. Samo su Aronovi potomci mogli služiti kao svećenici, a jedino je veliki svećenik smio stupiti u Svetinju nad svetinjama.
Nasuprot tomu prvi su kršćani bili optuživani da su bezbožni, jer nisu imali ni hramova, ni žrtvenika kojima bi častili Boga. Međutim, za njih nije bilo važno u nekom hramu naizvan slaviti Boga, nego su se trudili oko toga da čitav njihov život slavi Boga, kako Pavao potiče: »Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje« (Rim 12,1), što se onda otajstveno ostvaruje u euharistiji. Pa ipak, od samih je početaka bilo poteškoća glede dostojanstvenog slavljenja euharistije. Tako Pavao kori Korinćane jer su euharistiju povezivali s agapama, gdje su se bogati razmetali biranim jelima prezirući time Crkvu i postiđujući one koji nemaju. I zaključuje: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.« (Usp. 1Kor 11,17-34).
Dostojanstvo liturgije
Zvonko Pažin