Prisutnost sakramentala u Crkvi dio je širokog povijesnog okvira koji ima svoje korijene u životu Isusa Krista te prve generacije kršćana. Tijekom svog života, s određenom učestalošću, Isus je koristio geste s jasnim religioznim značenjem (blagoslovi, egzorcizmi…). Oni su bili dio onog nasljeđa koje su on i njegova zajednica, o kojoj svjedoči cijeli Novi zavjet, primili iz prošlosti pa u tom smislu neki teolozi i liturgičari pretpostavljaju postojanje neke vrste pretpovijesti sakramentala, koja bi sezala sve do primitivnih religija. U kontekstu Starog zavjeta neke su geste i obredi prihvaćeni u život zajednice kao ključni elementi identiteta. Tako na primjer u Talmudu imamo čitavu zbirku blagoslova koje bismo danas nazvali sakramentalima. U kršćanskoj tradiciji nalazimo, da navedemo primjer, svjedočanstvo Hipolitove Apostolske tradicije. U njemu se preporučuje blagoslov ulja, sira, maslina, kruha i meda… U srednjovjekovnoj liturgijskoj tradiciji liturgijske knjige (Sakramentari i Pontifikali) otkrivaju nam veliku upotrebu sakramentala u kršćanskoj zajednici, a Rituale Romanum (1614.) svojim bogatim repertoarom svjedoči o učestalosti njihova slavljenja.